Kod ekstrema razlikujemo lokalne i globalne ekstreme. Za ispitivanje lokalnih ekstrema koristimo Fermatov teorem 5.6 i Teorem o monotonosti 5.11.
U definiciji lokalnih ekstrema te u iskazima i dokazima teorema o ekstremima, koristimo pojam -okoline: -okolina točke je interval pri čemu je .
Razlike između lokalnih i globalnih ekstrema prikazane su na slici 5.9. Kod lokalnih ekstrema se traži da je vrijednost funkcije u točki ekstrema strogo najmanja ili najveća na nekoj okolini. S druge strane, definicija globalnih ekstrema dozvoljava da se globalni ekstrem nalazi u više točaka pa čak i na nekom intervalu. Na primjer, za prikazanu funkciju vrijedi sljedeće:
Za iskazivanje teorema koji daju uvjete za postojanje ekstrema, potrebna nam je sljedeća definicija.
Na primjer, za funkciju prikazanu na slici 5.9 stacionarne točke su sve točke u intervalima i te točke , i . Kritične točke su sve navedene točke te još točke , , , , i .
Razlikujemo dvije vrste uvjeta za postojanje lokalnog ekstrema u nekoj točki: nužan uvjet je uvjet kojeg ispunjava svaka točka u kojoj funkcija ima lokalni ekstrem; dovoljan uvjet je uvjet koji znači da funkcija u nekoj točki ima lokalni ekstrem čim je taj uvjet ispunjen.
Na primjer, vidimo da su točke , , i u kojima funkcija prikazana na slici 5.9 ima lokalne ekstreme ujedno i kritične točke te funkcije. S druge strane, vidimo da teorem 5.12 daje samo nužan, a ne i dovoljan uvjet za postojanje lokalnog ekstrema, jer funkcija nema lokalne ekstreme u ostalim kritičnim točkama.
Teorem 5.12 ćemo ilustrirati još jednim primjerom.
Za iskazivanje teorema koji daju dovoljne uvjete za postojanje ekstrema, potrebna nam je sljedeća definicija.
Primijetimo da funkcija može mijenjati predznak u nekoj točki, a da pri tome nije definirana u toj točki.
Na primjer, funkcije iz primjera 5.13 a) i b) ispunjavaju uvjete teorema, dok funkcija iz primjera 5.13 c) te uvjete ne ispunjava.
Dovoljan uvjet za postojanje ekstrema možemo izraziti i pomoću druge derivacije.
Zadnja jednakost vrijedi jer je stacionarna točka pa je . Za je pa gornja nejednakost povlači . Za je pa gornja nejednakost povlači . Dakle, prva derivacija mijenja predznak u točki i to s na pa po teoremu 5.13 funkcija ima lokalni minimum u točki . Slično se dokaže da za i funkcija ima u točki lokalni maksimum.
Prethodni dokaz možemo riječima iskazati i na sljedeći način: ako je , tada je veća od nule i na nekoj okolini točke . To znači da je prva derivacija strogo rastuća na toj okolini. Kako je , zaključujemo da je negativna lijevo od točke i pozitivna desno do točke . To pak znači da funkcija strogo pada lijevo od točke , a strogo raste desno od točke pa je točka lokalnog minimuma.
Na primjer, funkcija ispunjava uvjete teorema 5.14 u točki , jer je , a pa se u točki nalazi lokalni minimum. S druge strane, teorem ne možemo primijeniti na funkciju u točki , jer nije derivabilna u toj točki. Teorem također ne možemo primijeniti niti na funkciju u točki , jer je i . U tom slučaju možemo koristiti više derivacije (vidi teorem 5.18).